Žanrovi (drugi deo); ili kako se kalio tehno

Prošli tekst završili smo rečenicom „U drugom delu ovog teksta, bavićemo se time kako se techno kao treći ugao korena ovog drveta stvarao pod uticajem electro i house ideologije i kako je postao logično ishodište ova dva žanra. Sam techno je, uprkos uvreženim shvatanjima, zverka dosta komplikovanija od narativa „skupili se Atkins, May i Saunderson u Detroitu i izmislili techno“ – evropski doprinos celoj stvari je dosta bitan, kao i doprinos njujorškog kruga entuzijasta elektronike, ali o tome više u nastavku.“

E pa obzirom da je došlo vreme nastavka – vreme je da objasnimo i ovu stranu narativa, tj. da pokušamo da objasnimo zašto i kako baš techno a ne neki drugi od ovih ponuđenih žanrova, zašto i kako Evropa itd.

Techno bi nam možda najisplativije bilo da gledamo kao kompleksnu razmenu kulturnog sadržaja prvo među nekim naprednijim pripadnicima crnačke muzičke zajednice u Americi, a onda još malo kompleksniju razmenu tog sadržaja sa zainteresovanim stranama kod nas u Evropi. Prvo je bio poslat elektro-rep (da, repovalo se prvo preko elektro matrica) i to je u Evropi (čak i u eks-Ju) stvorilo pomamu za brejkdensingom. Čitava prva postava koja je kasnije postala elita evropske elektronike (Slater, Howlett, Cox, Voorn, Clarke, Aphex, Vibert, Fatboy Slim, Meat Beat Manifesto, CJ Bolland, Beltram itd.) bili su u nekom momentu dj-evi koji su puštali electro i na tom žanru pekli zanat puštanja ploča. Otuda i cela ta estetika „skrečovanja“ u ranim tehno miksevima, brzih tranzicija, naglih ’cutova’ i uopšte estetika miksa prilagođena izlomljenoj i brzoj dinamici brejka.

Druga faza oko kraja osamdesetih ima dva segmenta jako važna: prvi je naravno acid house i njegov sumanuti udar koji je imao na Britaniju i Belgiju, a drugi je početak semplovanog hip-hopa, tj. pojava semplovanja na širem nivou. Prvo su se semplovale bubnjarske deonice sa starih funk, soul, jazz ploča da bi se vrlo brzo sempl materijali proširili na sve i svašta što se autorima činilo zanimljivim.

Kako kažu svedoci tog doba, preko noći su se elektro entuzijasti prebacili na Roland 303 i kupili semplere, taj neki momenat 1988-1991 jeste zapravo prava kolevka, pravi ’Old School’ period tehno kulture, onda kada još ona nije imala svoje zvanično ime, ali se njime stidljivo baratalo od španskog primorja, do holandskih luka, do britanskih pabova, nazad na italijansku obalu.

Ako ćemo baš da idemo u sitna crevca, a zašto ne bismo jer niko pre nas nije, koreni evropske tehno ideje leže u 2 žanra – to je belgijska škola ’new beata’ i britanska škola ’bleep and bass’ žanra – prvog pravog autohtonog evropskog žanra. Belgija je, inače, zemlja katastrofalno isabotirana (rečnikom Dejana Anđusa) kada su u pitanju ispisivanja istorijata evropskog tehno podneblja. Radi se, pre svega, o zemlji koja nam je dala najznačajniji evropski lejbl – R&S iz Genta je lejbl koji je, zalaganjem i entuzijazmom gdina Vandepapeljera (Renaat Vandepapeliere) izgradio belgijsku i evropsku kulu. Pre svega, čovek koji je mladom uličaru iz Kvinsa Joey Beltramu dao karijeru uz CJ Bollanda (početak britansko-belgijskog pakta je Bollandovo prebivanje na R&S katalogu), stavivši ih u istu sobu sa Frank DeWulfom, čovekom koji je sigurno sinonim za belgijski tehno.

Belgijski ’new beat’ je bio jedno klasično dete-kopile drogiranih umova klupske populacije koja je zahtevala sve jaču, tvrđu, ozbiljniju muziku. U suštini je nastala kao ilegalan brak acid tekstura koje je doneo Roland 303 sa sporijom ritmikom koju je belgijska scena crpela iz dark wave i-ili industrijalne plesne muzike zvane ’EBM’ (electronic body music). Jednom kada se taj mutant ustanovio kao uspešan – svi mogući eksperimenti mogli su da krenu i praktično od tad, te sezone 1987-1988 nisu ni stali. Belgijanci su eksperimentisali svim i svačim, a nije zgoreg pomenuti i da su prve fabrike ekstazija bile instalirane upravo u belgijskim gradovima i da su odatle putovale ili brodovima prema britanskim ostrvima ili okolo do Španije, gde su ih takođe čekale horde britanskih turista po španskim letovalištima na kojima su išle ove nove ploče, sa nekom novom muzikom, koja je bila namenjena nekom novom tipu zabave.

Taj i takav tip zabave nije mogao da miruje, mladi ljudi od Detroita sve do Brisela i Genta konstantno su tražili načine da svoje novonastale emocije izraze na što upadljiviji, osobeniji način. Tu negde se i rađa tehno duh, nesvesno, nenadano, van svesnog htenja, primetan je kroz posledice, ne kroz namere. Mislim da su spletovi slučajnih, vanrednih okolnosti bili ključni za ovo što znamo kao tehno kulturu. Npr. Joey Beltram kada je kucao „Energy Flash“ u svom stanua negde u Kvinsu, smatrao je da kuca house numeru. Završio je tako što je iskucao verovatno prvu pravu tehno himnu koja je izdata za Derrick Mayov ’Transmat’ u Americi i koja je nekako završila u rukama gdina Vandepapeljera, koji je pozvao Beltrama kod sebe u Belgiju, otkupio licencu na taj EP i napravio od njega planetarnu rejv himnu. Beltram je tom prilikom prvi put ikad napustio granice Njujorka i imao prilike da u Gentu upozna i CJ Bollanda (Škotlanđanina koji se preselio u Belgiju) i Frank DeWulfa, kao i da radi na boljoj opremi, opremljenom studiju.

Obzirom da već drugi put spominjem ime gdina De Wulfa, nema svrhe da ne zastanem malo i kažem par reči o delu pomenutog gospodina. Ukratko, kada slušate njegovu numeru iz 1990. „Compression“ osećate i vidite kako se usporeni i tromiji „new beat“ ukačinjao na nove amfetaminske frekvencije i već od 1990. naovamo bpmovi su morali strogo biti podignuti. De Wulfov alijas „Modular Expansion Unit“ jednoglasno je, manje više, naveden kao glavni uzor svim ondašnjim producentima od Enkoridža do Vladivostoka (!) i to je bila jedna karakteristična estetika sintisajzerskih Morzeovih rifova izlomljenih do ludila, 909 i 707 Rolanda namunjenih da počeške kičmenu moždinu sa ozvučenja i naravno svih ostalih spravica i zvukova koje mogu da zvuče ’čudno’. Gent je pored R&Sa imao i „Music Man Records“ još jedan kultni lejbl na kome je FDW maltene bio „house producer“ i na kome su se objavljivali brojni klasici tog doba, kao što je recimo numera „The Attic“ gdina po imenu Alain Raes koji je pod imenom Lhasa bio prisutan uz De Wulfa u toj ranoj eri čarobnih večeri u Gentu. Raes navodi da su u kultnom klubu u okolini Genta „Boccaccio“ laseri dobavljeni one večeri kad je trebala da se vrti promotivno i premijerno „The Attic“ – tako da nema sumnje da pričamo o ekskluzivnim vremenima.

Ako bismo morali da obavljamo taj nezahvalan posao pinpointovanja tačnih prelomnih momenata (što je naravno nemoguće sa ovako kompleksnim pojavama), verovatno je globalni uspeh „Energy Flash“ numere pogurao stvari u intenzivnijem, mračnijem pravcu. Već do 1991. obrisi i konture budućih rejv savezništava su se videla jasnije – ekipe iz raznih gradova su imale svoje rejv večeri, svoje izdavačke kuće, prodavnice ploča, svoje promocione tehnike, svoje DJ-eve, a izdanja su se neumitno licencirala da bi mogla da se doštampavaju u slučaju da matične izdavačke kuće obustave proizvodnju nekog EPa.

Paralelno sa belgijskim dešavanjima, na engleskom ostrvu se takođe dešavaju tektonske promene. Acid house pomama koja je zapljusnula obale ostrva 1988-e je jenjavala, a do ostrva su dolazile belgijske i holandske ploče koje su ovi građani Beneluksa neumitno štancovali. Englezi su se mic po mic odvajali od acid house šablona da bi u nekom momentu industrijski sever Engleske, Jorkšir i njegove gradove Lids, Bredford i Šefild. Legenda kaže da su Mančester i Liverpul iznedrili acid house, London i okolina hardcore breakbeat, a sever Engleske – nešto što je muzička štampa i publika označila kao „bleep and bass“ – prvi engleski (možda i evropski) tehno zvuk. Paralelno sa njim, stvarao se i mit etikete „Warp“ koju su u Šefildu pokrenuli Steve Beckett i Rob Mitchell.

Sa Engleskom, dobijamo i nove komponente u ovoj muzičkoj jednačini – pojavljuje nam se jamajčanski dub sa celom svojom „Bass“ estetikom (koja je eto sa nama punih 30 godina), kao i semplovi bubnjarskih brejkova koji su u međuvremenu uplivali iz hip-hopa koji je krajem osamdesetih prestajao da bude electro i da se sve više okreće semplovanju. Ključni igrači naravno ovog doba u Engleskoj bili su Mark Bell i Gez Varley iz Lidsa pod imenom LFO (Low Frequency Oscillators), Meat Beat Manifesto (John Stephen Corrigan) i DHS (Benjamin Stokes). Naravno, format ovog teksta ne može da iznese ni jednu petinu onoga što bi trebalo da bude pomenuto vezano za britanske producente u ovom periodu. Poređani po redu, sva 3 činioca dali su 1990. godine singlove od kojih se Evropa nije mogla oporaviti, LFO istoimenu „LFO“ kao najjači neki način da se ustanovi ovaj lidski brend, MBM čuvenu „Radio Babylon“ a DHS tehno-standard „House of God“ po kojoj je kultni birmingemski klub i dobio ime.

Sa druge strane okeana, situacija u američkom tehnu bila je oduvek turbulentna i klimava. Sve od ekspanzije džeza naovamo, određeni muzičari koji su se bavili određenim žanrovima koji nisu bili instant profitabilni, što je obično išlo pod ruku sa tim da su određene boje kože – uglavnom su svoja uhlebljenja nalazili u Evropi. Kada je Mad Mike organizovao Underground Resistance, to je bio dosta zajeban projekat iz nekoliko razloga. Prvo, njihov imidž i zvuk bio je radikalniji i ekstremniji od njihovih „Belleville 3“ prethodnika. Identiteti i lica su otkriveni tek kasnije, a kolektiv je bio sačinjen vrlo labavo i široko – James Pennington kao Suburban Knight, Alan Oldham kao DJ T-1000, dvojac Drexciya i ostali – bili su istrajni u tome da se identiteti i lica ne otkrivaju, makar neko vreme. To je bio jasan stav i znak onoga što danas često nedostaje – nije bitno lice, ime, imidž, autor – bitna je muzika koja se pušta, stav i ples koji može ili ne može da se desi. Sa tim stavom, jasno je, bili su prepušteni svojim organizacijama, svojim izdavačkim kućama i bili su striktno fenomen detroitske oblasti do momenta kada su, logično, morali nekako da iskomuniciraju sa Evropom. Život je hteo da ih Dimitri Heggemann (koji je osnovao kultni klub Tresor, kao i istoimeni lejbl) odvede i povede na prvu i poslednju evropsku turneju gde su nastupali u Nemačkoj i Belgiji, vratili se nazad u Detroit i razišli se. Prvi EP UR-a „Riot“ bio je kompletiranje te slagalice koja se slagala pred ljudima na početku zadnje decenije XX veka, i to je bio finiš koji je taj vek zasluživao. Sami naslovi numera sa tog EPa – „Riot“, „Panic“, „Rage“, „Assault“ – ukazuju nam na smisao i osećaj hitnosti i urgencije koje su nam devedesete donosile, rejv je bio eksplozija energije jedne generacije koja je, suštinski, već dosta mlada shvatila da se dosta više oduzima od nje nego što joj se daje. Bio je to prikladan kraj za XX vek koji je u zadnjoj deceniji konačno dobio kraj koji zaslužuje: trijumf futurizma, trijumf umetničke doslednosti, pozitivnog ekstremizma i entuzijazma prema modernističkom preterivanju. Sve ono što se 100 godina kultivisalo kroz razne umetničke eksperimente konačno je dobilo svoj svakodnevni izraz: umesnost je postala život, a život je postao umetnost. Doduše, jedan jako osobeni, izazova pun život (to će se tek videti kako se devedesete budu razvijale), u kome ta fontana želja, taj svojevrsni ’rejv Solaris’ – često je znao da spali ljude koji su gubili osećaj ravnoteže u tom kaleidoskopu emocija i mogućnosti.

Tehno je dakle od starta služio raznim potrebama svoje publike; bio je muzika detroitskog ekonomskog kolapsa, bio je muzika evropskog ekstazi talasa, bio je muzika, recimo, za koju je belgijska omladina govorila da je označavala njihovu delimičnu neizvesnost u vezi ishoda osamdesetih – da li će SSSR pokušati vojnu ofanzivu, da li će nastati nova nuklearna kriza itd. Otuda, makar kažu tako, belgijski ’new beat’ postaje ’Belgian hardcore’ sa sintisajzerima i rifovima koji kreću da zvuče sve jače, preteće, paranoičnije. Planetarni hit projekta T99 Oliviera Abbeloosa „Anasthasia“ – bio je uvod u ovaj svet sonične paranoje, čulnog napada panike. U isto vreme, bio je i muzika tehnološkog optimizma narodnih masa, sintisajzera, sekvencera i semplera oborenih cena koji su, po prvi put, bili široko dostupni za širu populaciju. Otuda je i svaka spavaća soba zapadnog sveta mogla da postane studio, otuda i stotine i stotine umetnika koji su devetu deceniju, završnu deceniju XX veka napunili sa onoliko muzike koliko je dovoljno da se istražuje skoro za ceo život.

U trećem delu, koji će biti poslednji i najduži, bavićemo se kako je tehno kultura tokom devedesetih poprimala lokalne odlike koje je, manje ili više, zadržala do danas. Kako se razvijala američka elektronika po gradskim scenama, kuda odlazi „belgijski san“, šta je eksplodiralo sa engleskim rejvom i smerovima po kojima se razvijao, odakle nastaje trance kultura itd.